MITKA: Koju? Eh, Koštan zar jedna je pesma žalna? Znaš li šta je karasevdah? I toj težak, golem, karasevdah! Tuj bolest ja bolujem (pokazuje na sebe). Eve ostare, a još se ne nažive, još ne napoja' i ne naceliva'... Još mi za lepotinju i ubavinju srce gine i vene! Aha... Poj, Koštan, kako k'd se od Karakule na Bilaču, Preševo i Skoplje udari. Noć letnja. Šar-planina u nebo štrči, a ispod njuma leglo pusto i mrtvo Kosovo. Mesečina greje... Martinka mi u krilo, konj, Dorča moj, ide nogu pred nogu, a čalgidžije, što gi od bilački han povedešem, peške idev iza mene. Sviriv mi oni i pojev. T'nko i visoko kroz noć i na mesečini sviriv. A iz seraj i bašče, kude mlade žene i devojke oko šedrvan i na mesečini oro igrav, grneta sviriv, dajre se čuje i pesma... I toj ne pesma, već glas samo. Mek, pun glas. Sladak glas kao prvo devojačko milovanje i celivanje. Pa taj glas ide, s's mesečnu se lepi, treperi na men' kao melem na srce mi pada (Koštani): I Koštan, tuj pesmu, toj vreme da mi poješ... A toj vreme više ne dođe. Ete za toj ću vreme ja žalan da umrem, s's otvoreni oči u grob ću da legnem. Poj „Žal za mladost“... Za moju slatku mladost, što mi tako u ništo otide, i brzo ostavi. Poj i vikaj tu. Moli gu, neka mi se samo još jedanput vrne, dođe, da gu samo još jedanput osetim, pomirišem... Ah! (Peva): Da znaješ, mome, mori, da znaješ, Kakva je žalba za mladost, Na porta bi me čekala, Od konja bi me skinula, U sobu bi me unela, U usta bi me ljubila – Of, aman, zaman, mlado devojče, Izgore mi srce za tebe!...
Нема коментара:
Постави коментар